Mali kućni tirani i njihove velike sluge: Roditeljstvo: Nova religija 21. stoljeća

Ne tako davno, djeca su bila ravnopravni članovi porodice, s malo prava i mnogo dužnosti. Djeca su morala raditi ono što im se kaže i biti spremna na kaznu ako ne urade ono što se od njih očekuje. Roditelji su, vjerovatno, voljeli svoju djecu, no ona im nisu bili svetinja. Danas su druga vremena i drugi običaji. Danas je dijete mali kralj oko kojeg igraju roditelji...

Po principu “copy – paste” jedan tekst posljednjih sedmica kruži po domaćim regionalnim portalima. Preuzet od nekog medija iz Velike Britanije i preveden ko zna gdje, vjerovatno u Hrvatskoj, članak na sebe privlači pažnju naslovom “Mali tirani – propast modernog odgoja”.

– Ukoliko ne dobiju ono što žele, mala djeca sve češće postaju iznimno nasilna prema roditeljima, upozoravaju vodeći psiholozi, dodajući da su za to krivi roditelji koji djecu ne uče strpljenju i ne postavljaju granice dopuštenog ponašanja – pišu u uvodu ovog članka.

Otkako postoji svijet, postoji i žalopojka kako je “nekad bilo bolje”. Nekad su porodice bile složnije, nekad je hrana bila ukusnija, automobili pouzdaniji, zime su bile hladnije, ljeta toplija, baterije mobitela su duže trajale, noževi su bili oštriji, cipele udobnije, krave davale više mlijeka i TV imala bolji program. Ipak, jedna teza se prenosi iz generacije u generaciju vjerovatno će taj lanac opstati dok i posljednji čovjek ne nestane sa ove planete.

To je tvrdnja da su djeca nekada bila bolja i poslušnija prema starijima, posebno prema roditeljima, te da djeca koja odrastaju u datom momentu “ne valjaju”, da su nevaspitana, razmažena, nezainteresirana za bilo šta osim vlastitih interesa, da žele sve što im prstić pokaže, da ne poštuju nikoga, da su “bezobrazna”, šta god to tačno značilo, da slabije uče i lošije jedu… Ukratko, djeca su nekad bila dobra, voljela roditelje, tetke, strine, bake/ nane, bila ljubazna prema komšija, veselo se igrala bezopasnim igračkama i trčala bezbrižno po zelenim poljima.

Takva idealna slika porodice nikada nije postojala u stvarnosti, ona danas samo opstaje u slatkoj legendi i glavama onih koji vjeruju da je “batina iz raja izašla”. Možda je zaista tako i bilo, možda je nekada batina i izašla iz raja, no rijetki su oni koje će batina i utjerati u taj isti raj, prije će im biti putokaz do pakla, i za njih i za one koji im se nađu na putu. Kada se analazira djetinjstvo najvećih zločinaca svih vremena, nije teško zaključiti zbog čega su postali crna mrlja u historiji čovječanstva. I Hitler i Staljin i Al Capone su imali nasilne očeve koji su svoju djecu, ali i supruge odgajali kaišem, vrijeđanjem, vikom, te “pozdravljali” nogama i rukama. Tako je austrijski carinik Alois Schickelgruber svog sina često Adolfa tukao teškim činovničkim opasačem, “optužujući” ga da je glup i nesposoban. Alois Schickelgruber, koji će kasnije uzeti prezime svog očuha, bio je otac Adolfa Hitlera, najvećeg zlotvora svih vremena.

Autor ovog članka je tokom nekoliko godina svoje karijere aktivno pratio rad sudova u BiH, posebno se zanimajući za ono što je “iza” onoga što javnost, vidi, a tu najčešće optužnica, žrtva i njezina porodica, te mladić sa lisicama na rukama kojeg vode policajci. Iza svega vidljivog najčešće se nalazilo jedno od ovo dvoje, ili mladić koji je odrastao bez oca iz raznih razloga ili mladić koji odrastao u porodici u kojoj je dominiralo nasilje, najčešće ono iza kojeg je stajao otac. Nasilje je uvijek rađalo nasilje, tako je otkako postoji ljudski rod.

Pravila, pravila, da bi se pokvarila

Moderni roditelji znaju da šamari, fizičko kažnjavanje za svaku pogrešku, uskraćivanje prava na igru i druženje s vršnjacima i slične konzervativne mjere odgoja, mogu imati kontraefekt, i to vrlo žestok. Plašeći se da u odgoju ne načine pogrešan korak, te se trudeći da odgoje najbolje dijete na svijetu, moderni roditelji čine drugu, kardinalnu grešku. Oni idu u krajnost, kupujući svom djetetu baš sve što ono pokaže prstom i dopuštajući da to dijete radi sve što hoće. I ovdje je put do pakla, onog pod vlastitim krovom i između vlastita četiri zida, popločan najboljim namjerama.

– “Mali tirani’ iz razmažene generacije imaju izljeve bijesa kod kuće – posebno prema majkama koje im se nađu na putu – u školi, pa čak i u vrtiću… Djeca koja psuju i bacaju stolice na svoje odgajatelje počinju to činiti sve ranije. Ne čudi da se to sve češće zbiva i kod kuće. Ovo je ekstremni primjer razmažene generacije. Ta djeca se okomljuju na roditelje, prije svega na majke. Djeci nedostaje kontrola impulsa, osjećaju potrebu za trenutnim zadovoljenjem svojih želja i ne prihvaćaju odgodu. Ako ne dobiju ono što žele, tuku majku. Ovo je zvjerska kombinacija osjećaja prava i nedostatka poštovanja prema vlastitoj majci. Došlo je do promjene, ide nagore, a djeca koja se tako ponašaju sve su mlađa… Govorim o sve mlađoj i mlađoj generaciji, uključujući i djevojčice, koja tuče svoje majke i gura ih niz stepenice. Majke se srame zatražiti pomoć. Teško je izbaciti 10-godišnjaka iz kuće jer vas pljuska. Ovo je vrlo mračna tema, kojoj se ne posvećuje dovoljno pažnje – kaže doktor Aric Sigman, član Britanskog kraljevskog društva za medicinu.

Kako tvrdi ovaj ljekar, krivica za do sada neviđene relacije na nivou dijete – roditelj, prvenstveno snose baš roditelji.

– Roditelji djeci ne postavljaju jasna pravila i ne određuju granice dopuštenog ponašanja. Osim toga, prevelik je naglasak na pravima djeteta. Ovaj se problem pogoršava, pa mnoge majke postaju žrtve vlastite djece, koja ne susprežu bijes ukoliko ne dobiju što žele – tvrdi doktor Aric Sigman.

Nisu svi tako oštri i kritični poput ovog uglednog britanskog ljekara. Drugi stručnjak, Danac Jesper Juul, jedan je od najpoznatijih i najkontroverznijih psihologa današnjice, poznat po ideji da se sve škole ukinu na period od pet godina, te da tokom tog perioda učitelji i odgajivači konačno nauče ono što im do sada nikako nije polazilo za rukom, da nauče komunicirati s djecom, roditeljima i međusobno. On oštro kritizira savremeni školski sistem, nazivajući današnje obrazovne ustanove “tvornicama učenja”, označavajući ih kao mjesta koja u djeci ubijaju kreativnost i želju za učenjem. Kritizira i vrtiće, te smatra da su u njima “djeca nagurana poput kokoški u kokošinjcu”. Još dalje, Juul smatra da je agresija kod djece korisna pojava i da među djecom u vrtićima treba poticati svađe.

– Provjereni sistem iz Skandinavije je uvesti pravilo u vrtiće da dijete koje se ne želi više svađati samo podigne ruku i zaustavi drugo dijete. To se pokazalo jako uspješnim, jer je tetama omogućeno da otkriju kod koje djece bi agresija mogla biti problem – one koja ne prestaju nakon upozorenja drugog djeteta – kaže Juul.

On agresiju, onu konstruktivnu smatra sastavnim dijelom naše ličnosti, uz seksualnost i ljubav, te nam ovo troje pomaže da odrastemo i formiramo se kao potpune ličnosti. Juul smatra i da agresivni ispadi kod mališana ne moraju biti sami sebi svrha, oni su šifrirani “poziv u pomoć”.

– Roditelji kao i odgajatelji i učitelji moraju jednom ovo da čuju i razumiju. Svako destruktivno ponašanje djece, zapravo je jedan krik, jedan poziv u pomoć. U suštini, ništa drugo nego ovo: “Hej, ima li tamo nekoga ko bi želio moj svijet upoznati i ko bi pokušao iskusiti život iz moje vlastite perspective? U posljednje vrijeme ne osjećam se dobro i s tim ne mogu izaći na kraj” – kaže Juul, koji tvrdi da agresivnost kod dvogodišnjaka i trogodišnjaka nije “agresivnost kao takva”, nego da je posljedica frustracije, jer mališani u toj dobi nemaju mogućnost riječima izraziti ono što ih tišti.

Svjetski poznati stručnjak ne “štedi” ni roditelje kada je riječ o greškama u odgoju. On smatra da se mora postaviti jasna granica između roditelja i djece, Juul savjetuje roditeljima da budu odgovorni prema svojoj djeci, ali i prema sebi. Stalno povlađivanje i potpuna posvećenost djeci ne vodi nigdje. Uvijek se mora znati ko je roditelj, a ko dijete, jer dijete ne želi moć, ono želi vođstvo.

– Pohvala je zadovoljstvo, izlučuje se endorfin te djeca lako postaju ovisna o njoj i s vremenom im neće biti dosta. Puno je bolje pružiti im ličnu reakciju – smatra Juul.

Zbog čega moderni roditelji povlađuju svojim mališanima i prepuštaju ima da rade sve što žele, da im „skaču“ po glavi, lome po kući i imaju beskonačnu listu želja od kojih se svaka mora ispuniti odmah – u trenutku kada je želja izašla iz malih usta kućnog tiranina? Zbog čega ja danas roditeljstvo postalo nova religija, prema mišljenju američke pedijatrice Danielle Teller, koja tvrdi da smo od današnje djece napravili moderne „svete krave“.

– Negdje između doba kada smo bili djeca i doba kada smo i mi dobili djecu, roditeljstvo je postalo religija u Americi. Kao i kod većina religija, razmišljanje vlastitom glavom je u potpunosti isključeno. Ništa u našim životima nije važnije od naše djece. I nikada ne govorimo niti jednu lošu riječ o našem potomstvu. Djeca su u svemu i uvijek na prvom mjestu. Mi to prihvaćamo tako refleksno, zaboravljajući da nije uvijek bilo tako – kaže gospođa Danielle Teller.

Stručnjaci i mediji nisu saglasni kada je počela era “modernog” roditeljstva, te se navode razni datumi, od sredine šezdesetih do početka devedestih. No, ideja da su djeca posebna i da im treba posvetiti posebnu pažnju stara je tek stotinjak godina i seže u prve godine 20. stoljeća kada je pitanje zabrane dječijeg rada uzburkalo duhove u Americi. Sve do 1938., kada je dječiji rad zakonom zabranjen, američka djeca su radila najteže poslove, od rada na poljima, preko rada u industriji stakla, kao čistači dimnjaka, mali rudari ili radnici u industriji tekstila. Sve do prije nekoliko decenija dijete je bila ekonomska kategorija, mali čovjek koji je zarađivao za vlastitu egzistenciju i doprinosio budžetu svoje porodice. Djeca su s radom počinjala vrlo rano, ponakad čak i u dobi od tri godine. Nije bilo zakona koji bi ih štitio niti su roditelji vidjeli nešto loše u tome da njihova mala djeca rade. To je bio dio odgoja i društvenog bontona, ništa neobično sve do pedesetih godina prošlog stoljeća.

Mala “božanstva” iz hodalice

Ipak, djeca su sporo evoluirala u “mala božanstva”, kako ih danas tretiraju roditelji, trudeći se da im ugode svaku pa i najbizarniju želju. Preokret se desio 1984., kada je jedan čovjek u Americi izumio ništa drugo nego naljepnicu “Baby on board” i zalijepio je na svoje auto. Sve do kraja sedamdesetih i početka osamdesetih jedva da je postojala odjeća koja bi se mogla nazvati “odjećom za djecu”. Posebni TV programi za djecu jedva da su postojali, djeca su jela što i odrasli, posebne hrane za djecu nije bilo. Dječija soba je “izum” star tek nekoliko decenija. Dijete je bilo odrasli čovjek u nastajanju, s mnogo obaveza i dužnosti, te malo prava. Sve do te 1984. i “izuma” koji danas uzimamo zdravo za gotovo.

– Da je zavladala religija roditeljstva, govori i činjenica da je u našoj kulturi potpuno neprihvatljivo reći nešto loše o vlastitoj djeci, u protivnom će vam okolina reći da svoju djecu, vjerovatno, uopće ne volite. Dozvoljeno nam je reći mnogo toga lošeg o našim supružnicima, roditeljima, tetkama, stričevima, ali pokušajte reći nešto ovako: “Moje dijete nema mnogo prijatelja jer nije prijatna osoba”, pa ćete vidjeti kako će vas brzo okoliina ekskomunicirati – kaže Danielle Teller.

U samo pola stoljeća , djeca su od rezervne radne snage svojih porodica postala objekat roditeljske ljubavi, česta fraza političkih govora i svrha života vlastitih roditelja, onih koji još pamte vrijeme kada se za razbijeni tanjir ili jedinicu u školi moglo dobiti batine.

Danas se roditelji trude dati najbolje što mogu kada je njihovo dijete u pitanju. Nastoje dijete zaštititi od svih nevolja i eventualnih povreda ili konflikata s okolinom. Nastoje svom djetetu osigurati najbolju hranu, odjeću, igračke i sve što roditeljski novčanik može priuštiti. Danas je tržište proizvoda za djecu ogromno i konstatno raste, pa čak i u siromašnoj zemlji poput BiH. Jedna od rijetkih tržišnih niša koje posluju pozitivno u sumornoj bh. ekonomiji jeste tržište proizvoda i usluga za djecu. Nedavni sajam dječije opreme u sarajevskoj Skenderiji bio je nevjerovatno posjećan događaj, sa stotinama roditelja koji su gurali svoja kolica i nisu žalili novac da bi još malo ugodili svom potomstvu.

– Ja ne moram dovoljno imati za sebe, no moje dijete mora imati sve što mu treba – kaže jedna Sarajka, majka trogodišnjeg dječaka.

Moderni roditeljski odgoj, zasnovan na ideji da je svako dijete jedinstveno, lijepo, inteligentno i posebno na svoj način, tako odlazi u svoju krajnost. Roditelji se počinju plašiti da ne čine sve što je u njihovoj moći kako bi udovoljili potrebama svog djeteta te da negdje možda griješe. Djeca su svjesna toga i počinju koristiti svoju “moć”, postajući mali kućni tirani kojima nikad nije dosta pažnje i poklona. Tako postajemo svjesni da ono što znamo kao “moderno roditeljstvo”, nije bez mana.

– Kad bismo posjetili 100 porodica u istom gradu, našli bismo brdo različitih načina odgoja. Svatko nastoji otkriti svoj put. Crkva pokušava voditi porodice, ali više ne uspijeva. Roditelji traže podršku iznutra, a ne izvana, kao nekada. To više nije ni tradicionalni odgoj, a ni liberalni. Prije 20 godina i među profesorima je bilo normalno da se istuče dijete. Djeca su se za svoja prava izborila kao svojevremeno žene. Mi smo svi pioniri novih porodica, koje su se nakon mnogo godina odrekle tradicionalnih odgojnih normi pa zajedno tražimo i učimo – kaže Jesper Juul.

Ni tradicionalni odgoj u kojem su dominirali šamari, batinanje kaišem i razne zabrane, kao ni liberalni odgoj u kojem se dijete smatra malim faraonom i dopušta mu se da radi šta god hoće, nisu dobri, kao što, uostalom, nikakve krajnosti nisu dobre u životu. Moderna vremena traže i potpuno moderan pristup odgoju porodice, onaj u kojem su roditelji – ipak roditelji, a djeca ipak djeca, no i istovremeno su oboje partneri u najvažnijem procesu u svemiru, onom u kojem jedna bespomoćna beba tokom godina postaje zreo, odrastao čovjek i koristan član ljudske zajednice.

Liberalno roditeljstvo

Dijete je mali kralj
Dijete je uvijek u pravu
Djetetu se povlađuje i ispunjava mu se svaka želja
Nema fizičkog kažnjavanja djece
Dijete najbolje zna šta je za njega najbolje
Dijete je najvažnija pojava u porodici i sve se okreće oko njega
Dijete odrasta samo u kući, odgajaju ga TV i računar

Tradicionalno roditeljsto

Dijete se fizički kažnjava za počinjene greške
Dijete zarađuje za sebe i porodicu
Dijete je „mali čovjek“
Dijete je samo član porodice, bez beneficija
Dijete mora postati ispravna osoba
Dijete odrasta među vršnjacima
Dijete odgajaju svi odrasli u okolini

Komunalno roditeljstvo

Čak i najveći protivnici tradicionalnih metoda odgoja saglasni su da je tradicionalno roditeljstvo imalo jednu prednost koju moderno vaspitanje nikada neće dostići. To je takozvano komunalno roditeljstvo, gdje su na posredan i neposredan način dijete odgajali svi odrasli u okolini, tetke, stariji rođaci, komšije, policajci, učitelji i drugi… Selo je bilo otvorena škola.

– Svojevremeno su vozači autobusa, učitelji, prodavači i drugi roditelji imali nepisanu dozvolu da opomenu nevaljalo dijete. Oni su djelovali kao mamine i tatine “oči i uši” kada djeca ne bi bila u vidokrugu i svi su radili za samo jedan cilj da se odgoje najbolji dječaci i djevojčice. Selo je bilo podrška na tom putu. Danas, kada neko ko nije roditelj pokuša da korigira ponašanje djeteta, mama i tata se naljute. Oni žele da njihovo dijete u očima drugih izgleda “perfektno”, tako da se ne mire kada im učitelji i drugi odrasli u lice kažu da njihovo dijete nije savršeno. Radije će ući u svađu s odgajateljima, nego pokušati popraviti ponašanje svog djeteta – piše “Huffingtonpost”.

Izvor: Azramag.ba 

18
Jan

Kuhinja je mjesto gdje ima puno toplote

Boje u našem životu igraju veoma važnu ulogu, one djeluju...

19
Jan

...

21
Jan

Dnevna soba - blago u našem “carstvu”

Koliko truda uložimo u našu dnevnu sobu, toliko će nam se...

21
Jan

Dnevni boravak za početnike

Dnevna soba. Kako to samo lijepo zvuči. Pogotovo nakon sveg...

21
Jan

Gledanje nogometnih prijenosa opasno po zdravlje

Mnogi misle da je gledanje Svjetskog nogometnog prvenstva u ...

Balkon

Dječija soba

Spavaća soba

Dnevna soba

Virtual Tour

Kuhinja